“Drugi svjetski rat u našoj domovini i danas budi bolna sjećanja na brojna stradanja. Polažući vijenac u sjećanje na žrtve logora Jasenovac i stojeći u tišini uz ovaj kameni cvijet, izražavam najdublji pijetet svim žrtvama koje su stradale u logoru. Neka ovo uvijek bude samo mjesto pijeteta, ali i mjesto koje će nas opominjati koliko je važno mlade naraštaje odgajati za mir, zajedništvo i solidarnost među ljudima i narodima. Prošlost ne možemo promijeniti, ali budućnost možemo graditi na bolji način, za ljepši i humaniji život svih ljudi u Hrvatskoj i diljem svijeta”, napisala je predsjednica Grabar-Kitarović u memorijalnoj knjizi u Jasenovcu. (Istodobno je objavljeno da će u ime predsjednice, koja neće nazočiti službenoj komemoraciji s predstavnicima Vlade i Sabora, u Jasenovac 14. travnja doći predstojnica njezinog ureda Anamarija Kirinić.)

Estradna nuspojava s Pantovčaka još jednom je odigrala svoj  bijedan provincijski igrokaz: da ne bi – jednom konačno, pri kraju mandata – progovorila onako kako se očekuje od predsjednice države koja baštini jedno od najstrašnijih IGRALIŠTA SMRTI u Drugom svjetskom ratu, odbrala je solistički nastup pod egidom… luka s vodom. Ništa s ničim, izrečeno smušenim riječima koje bi – lišene ikakva semantičkog smisla – zvonile jednako sablažnjivom prazninom, pa bile ispisane u legendarnom zahodu Filozofskog fakulteta ili na idiotski zašaranim prigradskim vlakovima. Ali, očito, vrhunac nastojanja cheerliderice vrijednosno formirane u američkoj vukojebini da ne kaže ništa suvislo nije ni mogao izgledati nego kao nebuloza koja o meritumu stvari ne kaže ništa, a o „autorici“ te verbalne splačine – sve. Recimo konačno, jasno i glasno, da tako perverzno omalovažavanje stradanja (najmanje) devedesetak tisuća ljudi „krivih“ narodnosti i(li) političkih uvjerenja nema drugog imena nego UVREDA! Bahata, cinična, licemjerna… perfidno proračunata da ne dirne u sentimente ustaških smradova na čije glasove računa u novom pohodu na Vilu Zagorje. Utoliko je ustrajno „izražavanje najdubljeg pijeteta svim žrtvama koje su stradale u logoru“ – bez rječce spomena tko ga je ustrojio i slijedom koje ideologije, tko su u njemu bili zločinci, a tko žrtve – vulgarna podvala ravna svojedobnoj zamisli natpokojnoga o „kostima u mikseru“. Jer „logor Jasenovac“ itekako ima svoj kvalifikacijski pridjev – USTAŠKI – a „sve žrtve“ svoje etničke i političke atribute, „mjesto pijeteta“ SVOJ UŽASAN KAUZALITET! Sadržan u zakonima kvislinške tvorevine, kojoj se hrvatska Država u 29 godina svoje (navodne) samostalnosti primakla na jedva zamjetnu marginu, nad kojima su se zgražali i nacistički sponzori koji su je omogućili.

Rečenica „Prošlost ne možemo promijeniti, ali budućnost možemo graditi na bolji način, za ljepši i humaniji život svih ljudi u Hrvatskoj i diljem svijeta” zaslužuje da se ponovi, jer nešto bljutavije, ljigavije, amoralnije… teško može smisliti savjetnička bulumenta čak i operetnije licemjerke, ako je takva uopće moguća; SRAMOTNO jedina je riječ kojom se može odgovoriti na takvo beščašće!

Stjepo Martinović