Turbofolk Rocks!

Nisam ovih dana učinio ni koraka gradskim središtem, do „Žnidaršića“ sam se prošle srijede dovezao (i odvezao) taksijem – eda bih izbjegao skandaliziranje nad uskršnjim kičem u „metropoli“, svim tim nakaznim zečinama, jajčinama, „ukrasima“ iz mašte dalekoistočnih proizvođača pseudosakralnog bofla. Ali, ako i jesam uspio izbjeći uličnom nadrikršćanskom smeću, nisam teroru tona-i-tona likovnog neukusa i Viktorijinim vodopadima patetičnih poruka kojima su „vjernici“ zasuli svaki kutak interneta… ni vrag ne zna u što vjerujući! Da šire mir u svijetu, pučku pobožnost, suvremenu inačicu drevne filozofske opsesije o pobjedi nad smrću…?

Iskreno, ni najmanje me ne zanima odgovor na ta pitanja: od onoga trena kad je režimski licencirana kleronacionalistička histerija stjerala stvarnu duhovnost u tešku defanzivu, autentičnu pobožnost u ilegalu, a kulturno-baštinske aspekte Uskrsa na margine folklornih studija, na hrvatskim trgovima, a osobito pred bogomoljama pretvorenim u sjemeništa moralnog relativizma, caruje najcrnja opsjena… vulgarna odmjena vjerskog klerotalibanskim – koje mi se neizrecivo gadi. Naravno, ne samo po sebi; od 1990. se bezuspješno privikavam na provalu ognjištarskog primitivizma, koji je pregazio nasljeđe ponajboljih godina hrvatske kulturne povijesti, nego stoga što je riječ o ciničnom trijumfalizmu: opskurni mantijaši, od srebroljubaca na Kaptolu do provincijskih mračnjaka koji ljube krvave ruke ubojica ahmićkih žena i djece, upravo namjernim izobličenjem blagdana i čudovišnom vulgarizacijom ritualnog „folklora“ svjedoče euforičnu ushićenost nad svojom dominacijom… uznesenjem kvazisakralnog šunda u svetost obrednog hrvatstva.

Novi su agresivni manifestacijski oblici, kao i made-in porijeklo crkvenog trasha, dok je sama praksa višestoljetna: vjernicima se, umjesto poduke u istinskoj duhovnosti (pa, tko shvatio – shvatio), vehementno servira estetsko i koncepcijsko zagađenje, malograđanska profanizacija obiteljskih obreda, nadricrkveni turbofolk! Nije li tužno vidjeti zagrebačke trgove – a bogme i one u regionalnim središtima – unakažene „umjetničkim instalacijama“ bez svrhe i smisla, jedina funkcija kojih jest upisati znak kleronacionalističke reconquiste u prostor javne komunikacije… zapišati ga iz istih pobuda i po jednakim estetskim kriterijima po kojim „lijepom našom“ niču križine, zvonici i crkvetine nakazniji jedni od drugih, množe se „veličanstvena“ hodočašća, siju često i na nevjerojatnim mjestima (po brdima i rivama, uz odmorišta na autocestama…) Gospini kipci nad kojima putnik-namjernim doživljava ekstazu otprilike kad pred spomenicima krivoustome?

Civilizacijski poguban, umjetnički beznačajan (rugoban!) i ideološki razoran „novokomponovan narodni običaj“, jednom skrojen po ukusu nadobudnih klerika u bavarskim i tirolskim selendrama, prelio se na panonsko-jadranska duhovna korovišta – da o(p)stane, buja i metastazira u klimi neobično pogodnoj za sve vrste socijalno-kulturne regresije!

Stjepo Martinović

Prethodni članakTigar u gomili
Sljedeći članakNekako s proljeća

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Must Read

Novi singl DALEKO mogao bi vam se svidjeti..

Prvo smo je upoznali kao fenomenalan vokal zagrebačke grupe Vindon Havin, potom je njezino pjevačko umijeće prepoznala i grupa Boa...

Interaktivno predstavljanje Stona

U subotu, 18. svibnja 2019. održan je prvi interaktivni turistički obilazak „Neispričani Ston“, a potom je premijerno odigrana multimedijalna...

Rubikon

Ne bi prsti na objema rukama, a vjerojatno ni na nogama, više bili dovoljni da se prebroje ugledni intelektualci – svježe mi je u...

Što će biti s našom djecom?

Mi roditelji 'djece s teškoćama u razvoju', u odrasloj dobi 'osoba s invaliditetom', najviše razmišljamo o tome što će biti s našom djecom kad...

Split i ove godine uvjerljiv ispred Oxforda i Cambridgea

SPLIT, 5. svibnja 2019. – Tradicionalnom utrkom legendi Splita, Oxforda i Cambridgea, održanom u nedjelju točno u dvanaest sati u splitskoj luci završeno je 18....