Reket

oš smo jednom, proteklog tjedna, proživljavali ono što naivni nazivaju blistavim primjerom ljudske solidarnosti, humanosti, suosjećaja s potrebitima, dokaza da smo („mi, Hrvati“) ustvari jedan iznimno plemenit narod… osobito ako se radi o teško bolesnoj djeci, a što je, u vrijednosnoj percepciji građana s neumrtvljenim kategorijalnim instrumentarijem (ipak) bio još jedan slučaj raspirivanja bljutava pseudo-kršćanskog milosrđa, jer su inicijatori prikupljanja novca obilato uzimali u usta ime Božje – u nedoba i na namjestu, budući da se bjelodano radilo o problemu u mandatu države, odnosno Ministarstva zdravstva. Ne spominjem imena ni detalje kampanje – nisu važni, stvar je načelne prirode – kao što neću osuditi, a još manje pohvaliti, ikoga u tom kontekstu: držim se prosudbe da utrčavanje empatijom prožetih inicijatora u „opis poslova i zadataka“ vjerojatno najomraženijeg ministra u najgorim šljamom krcatoj posadi Banskih dvora nije ništa drugo nego malograđanski cirkus, jednak svojedobnoj licitaciji „prvog reketa“ u dobrotvorne svrhe.

Sjećamo se kako je završilo: teniski rekvizit „prvog predsjednika“ – ponuđen na televizijskoj do apsurda patetičnoj dražbi – na kraju je kupio neki đilkoš iz Velike Gorice, od prve sekunde riješen da izvikanu cijenu nikada ne plati, nego pobere jeftine promocijske bodove i naruga se nadobudnom tenisaču i nebuloznoj pomisli organizatora da jedan teniski reket ima posebnu vrijednost zato što je upotrijebljen za – reket! A što je drugo emocionalna ucjena gledatelja, namamljenih da se razmeću prilozima u akciji za koju je superiorni suigrač Brune Orešara žrtvovao „igralo“ s bezbroj raboša ubilježenih pobjedama nad pripuzima i rektalnim bakterijama… tomcima, račanima, notornim leticama?

Ne zavaravajmo se, svaki je poziv za pomoć novčanim prilozima – čak i kad je lansiran iz najčišćih pobuda – itekakav psihološki pritisak, perfidna igra na suosjećaj građana u kojih se probude svakovrsni refleksi, od opravdanog pitanja: zar se i meni ne može nešto takvo dogoditi? do bolećivosti ponikle iz svijesti da dati znači i dobiti… jer „netko“ vodi besprijekorno milosrdno knjigovodstvo i hrani kompjutor podacima pod egidom davne slovenske radijske emisije Podariš-Dobiš. Upravo je ta – bilo svjesno ili intuitivno – proračunata podvala, nazvat ću je obećanjem uzvrata (daj danas, da bi ti se vratilo sutra), krajnje nečasna, cinična i zlonamjerna, jer barata strahom ucijenjenih od nemilosti „bilježnika na nebesima“. Oslanja se, podmuklo i tendenciozno, na svijest zdravih da su sretni što njima ne treba takva milosrdna pomoć – pa ne mogu bolje učiniti nego investirati u vlastitu dobrobit, time što će priložiti nešto u korist onih koji nisu njihove sreće. O čemu je tu koncepcijski riječ, ako ne o trgovini indulgencijama? Kaparenju empatije u slučaju ne-dao-bog nesreće u vlastitom životu, baš kao što su srednjevjekovni bogataši kupovali relikvije svetaca, plaćali euharistije i tovili mantijaše besramnim povlasticama da bi si osigurali barem čistilište, ako li već ne rajske poljane!

Nekako me, uza svu gorčinu što je osjetim kada se jedna zajednica, umjesto da bude organizirano suvremeno društvo koje institucionalno skrbi o svojim ugroženim pripadnicima, sroza na kvazi-kršćansko ucviljeno pleme, muči još jedno pitanje: kako to da se „stepinčeva crkva“ – ključni generator ljigavog milosrđa – nikad ne isprsi milodarom, nego njeni licemjerni pi-arovci prozirno jeguljaju porukom da „crkva daje preko svojih vjernika“? Drugim riječima, „crkva“ poseže u njihove džepove, dok sama prilaže molitvu, zagovor, šamanska škropljenja i tamjanjanja… vulgarnu opsjenu!

Sljedeći članakGastronomija poput špeka

Must Read

Čerupanje

Nakon što je Antonio Tajani, jedan od čelnika i euro-parlamentaraca Berlusconijeve stranke Forza Italia, u veljači – otvarajući spomen-obilježje u Basovizzi kod Trsta – usklinuo...

PURGER – mitsko biće koje ne postoji

Riječ „Purger“ mi dođe kao neko mitsko biće. Poput čudovišta iz Loch Nessa, Bigfoota ili Yettija. Svi o njemu pričaju, pripovijedaju se razne legende...

Misteriozni hrvatski grb

Neki sam dan gledao i slušao po ne-znam-koji-put debilnu diskusiju o povjesnom hrvatskom grbu i njegovom misterioznom prvom polju. I ne bi bilo toliko...

Izgubljen slučaj

U trgovačke centre navraćam samo po ono što drugje ne mogu nabaviti – radije u kvartovskoj prodavaonici nešto platim i osjetno više,...

Pupoljak svibanjski

Lutajući reporterski nekadašnjom državom naslušao sam se svakojakih priča, od kojih je velik dio završio – cjelovit ili rekomponiran u neslućene mozaike...