Turbofolk Rocks!

Nisam ovih dana učinio ni koraka gradskim središtem, do „Žnidaršića“ sam se prošle srijede dovezao (i odvezao) taksijem – eda bih izbjegao skandaliziranje nad uskršnjim kičem u „metropoli“, svim tim nakaznim zečinama, jajčinama, „ukrasima“ iz mašte dalekoistočnih proizvođača pseudosakralnog bofla. Ali, ako i jesam uspio izbjeći uličnom nadrikršćanskom smeću, nisam teroru tona-i-tona likovnog neukusa i Viktorijinim vodopadima patetičnih poruka kojima su „vjernici“ zasuli svaki kutak interneta… ni vrag ne zna u što vjerujući! Da šire mir u svijetu, pučku pobožnost, suvremenu inačicu drevne filozofske opsesije o pobjedi nad smrću…?

Iskreno, ni najmanje me ne zanima odgovor na ta pitanja: od onoga trena kad je režimski licencirana kleronacionalistička histerija stjerala stvarnu duhovnost u tešku defanzivu, autentičnu pobožnost u ilegalu, a kulturno-baštinske aspekte Uskrsa na margine folklornih studija, na hrvatskim trgovima, a osobito pred bogomoljama pretvorenim u sjemeništa moralnog relativizma, caruje najcrnja opsjena… vulgarna odmjena vjerskog klerotalibanskim – koje mi se neizrecivo gadi. Naravno, ne samo po sebi; od 1990. se bezuspješno privikavam na provalu ognjištarskog primitivizma, koji je pregazio nasljeđe ponajboljih godina hrvatske kulturne povijesti, nego stoga što je riječ o ciničnom trijumfalizmu: opskurni mantijaši, od srebroljubaca na Kaptolu do provincijskih mračnjaka koji ljube krvave ruke ubojica ahmićkih žena i djece, upravo namjernim izobličenjem blagdana i čudovišnom vulgarizacijom ritualnog „folklora“ svjedoče euforičnu ushićenost nad svojom dominacijom… uznesenjem kvazisakralnog šunda u svetost obrednog hrvatstva.

Novi su agresivni manifestacijski oblici, kao i made-in porijeklo crkvenog trasha, dok je sama praksa višestoljetna: vjernicima se, umjesto poduke u istinskoj duhovnosti (pa, tko shvatio – shvatio), vehementno servira estetsko i koncepcijsko zagađenje, malograđanska profanizacija obiteljskih obreda, nadricrkveni turbofolk! Nije li tužno vidjeti zagrebačke trgove – a bogme i one u regionalnim središtima – unakažene „umjetničkim instalacijama“ bez svrhe i smisla, jedina funkcija kojih jest upisati znak kleronacionalističke reconquiste u prostor javne komunikacije… zapišati ga iz istih pobuda i po jednakim estetskim kriterijima po kojim „lijepom našom“ niču križine, zvonici i crkvetine nakazniji jedni od drugih, množe se „veličanstvena“ hodočašća, siju često i na nevjerojatnim mjestima (po brdima i rivama, uz odmorišta na autocestama…) Gospini kipci nad kojima putnik-namjernim doživljava ekstazu otprilike kad pred spomenicima krivoustome?

Civilizacijski poguban, umjetnički beznačajan (rugoban!) i ideološki razoran „novokomponovan narodni običaj“, jednom skrojen po ukusu nadobudnih klerika u bavarskim i tirolskim selendrama, prelio se na panonsko-jadranska duhovna korovišta – da o(p)stane, buja i metastazira u klimi neobično pogodnoj za sve vrste socijalno-kulturne regresije!

Stjepo Martinović

Prethodni članakTigar u gomili
Sljedeći članakNekako s proljeća

Must Read

Čerupanje

Nakon što je Antonio Tajani, jedan od čelnika i euro-parlamentaraca Berlusconijeve stranke Forza Italia, u veljači – otvarajući spomen-obilježje u Basovizzi kod Trsta – usklinuo...

PURGER – mitsko biće koje ne postoji

Riječ „Purger“ mi dođe kao neko mitsko biće. Poput čudovišta iz Loch Nessa, Bigfoota ili Yettija. Svi o njemu pričaju, pripovijedaju se razne legende...

Misteriozni hrvatski grb

Neki sam dan gledao i slušao po ne-znam-koji-put debilnu diskusiju o povjesnom hrvatskom grbu i njegovom misterioznom prvom polju. I ne bi bilo toliko...

Izgubljen slučaj

U trgovačke centre navraćam samo po ono što drugje ne mogu nabaviti – radije u kvartovskoj prodavaonici nešto platim i osjetno više,...

Pupoljak svibanjski

Lutajući reporterski nekadašnjom državom naslušao sam se svakojakih priča, od kojih je velik dio završio – cjelovit ili rekomponiran u neslućene mozaike...