Rubikon

Ne bi prsti na objema rukama, a vjerojatno ni na nogama, više bili dovoljni da se prebroje ugledni intelektualci – svježe mi je u sjećanju ime ustavotvorca Branka Smerdela, ranije se tako oglasio Igor Mandić – koji su „demokratsku Hrvatsku“ otpisali kao propali projekt; osim što bi se vrlo teško našlo drugačije mislećega građanina, koji pristojno sastavlja kraj s krajem, a da nije umrežen u rodijačko-uhljebničko-mafijaške sprege, pa mu stoga nikakva idolatrija spram „neodvisne“ nije ni na kraj uma, ova ruinirana paradržavica i u očima politologa, sociologa, pravnika, ekonomista, objektivnih novinara… odavno pada na provjeri SVIH kritičnih razloga za svoj opstanak. Socijalno-ekonomski posrnula do rasprodaje supstance (obradivog zemljišta, morske obale, voda…), okovana partitokratskom garottom koja pokazuje ozbiljne simptome nepovratnog  klerofašizma, razvaljena kulturološki i u smislu društvene uzajamnosti… „Hrvatska kakvu imamo“ bijedan je residuum želja i očekivanja iz vremena osamostaljenja, pa čak i dana notorno ofrlje – antidemokratski – odrađenih učlanjenja u EU i NATO. O dubini i razornosti krize besprijekorno govori znakovito-uznemirujući podatak: ovih dana, umjesto da se priključi obilježavanju Dana pobjede nad fašizmom (slave ga i Česi!), ova-i-ovakva Hrvatska – posjetom predsjednice Bleiburgu – oplakuje sablasti poražene kvislinške i zločinačke vojske, i ne samo figurativno lijući suze nad koljačima iz Jadovna, Gradiške, Jasenovca!

Poslovični Rubikon primakao se na prepoznatljivost golim okom: ustašija nesmetano divlja, policija se ne obazire na opskurne rituale ništarija i propalica u crnim odorama, jalova strančica toskičnih recidivista prkosi javnosti gubitničkim znakovljem i idiotskim izjavama, zadrigli mantijaši zapišavaju sektore do kojih u laičkim država ne smiju ni prismrdjeti – od školstva i zdravstva do medija i institucija civilnog društva (osobito iritantno kadeći ratnim zločincima)… uza sve dublji raskol, sve nepremostiviji jaz između „nas“ i „njih“, sve slabije izglede da se suprotnosti nepomirljive raspoloživim (jalovim i diskreditiranim) legalnim instrumentarijem razriješe mimo njega. Ostvaruje se crni scenarij posjedovane Hrvatske, uzurpirane u interesu i režiji bizarne sprege kleroustaške desnice i „poduzetničke“ oligarhije, koja je čvrsto zasjela na nekoć društveno vlasništvo – nemilosrdno čerupanje šuma dramatičan je primjer pretakanja narodne imovine u prćiju kriminalaca slizanih s vlašću – mafije koja poslovne promašaje „nacionalizira“ predajući posjede opterećene dugovima u ruke stranih bankara i lihvarskog podzemlja. A strvinari su se bajno naplatili, sve po zakonu (Lex Agrokor) i uz aplauze publike na predstavljanju njihovih knjiga snimanja!

Nažalost, jedva se nazire fronta otpora agresiji koju mnogi smatraju pogubnijom od pljačke povijesnih osvajača: parlamentarnim putem promjene traži šaka jada od kvazi- i pseudo-ljevice, dok se stranka svojedobno smatrana glavnom opozicijskom uzdanicom raspada se u kaljuži najdražeg oportunista (režim je više ne treba ni kao sparing-partnera za glumatanje funkcionalnog višestranačja). Bijeg nekoliko stotina tisuća ljudi u najboljim godinama jamči privredni kolaps i demografsku eroziju, u usporedbi s kojima su nepostojeća razvojna strategija na bilo kojem području i ridikulozan međunarodni položaj – ospice naspram karcinoma. Dodamo li tome da jedna od država-perjanica EU – Francuska – demonstrira radikalno fašistički obračun s nezadovoljnom javnošću, da Italija vri zatrovana ideologijom svoga povijesnog poraza, da nikakav euro-mehanizam ne jamči discipliniranje kleronacionalističkih režima od Mađarske do Poljske… pa da nikakav Bruxelles neće ni obrvu dići kad u nas stvari krenu po još većem zlu, razloga za spokoj (optimizam je izgubio svako značenje) – ni u tragovima. Dokle tako?

Stjepo Martinović 

Must Read

Čerupanje

Nakon što je Antonio Tajani, jedan od čelnika i euro-parlamentaraca Berlusconijeve stranke Forza Italia, u veljači – otvarajući spomen-obilježje u Basovizzi kod Trsta – usklinuo...

PURGER – mitsko biće koje ne postoji

Riječ „Purger“ mi dođe kao neko mitsko biće. Poput čudovišta iz Loch Nessa, Bigfoota ili Yettija. Svi o njemu pričaju, pripovijedaju se razne legende...

Misteriozni hrvatski grb

Neki sam dan gledao i slušao po ne-znam-koji-put debilnu diskusiju o povjesnom hrvatskom grbu i njegovom misterioznom prvom polju. I ne bi bilo toliko...

Izgubljen slučaj

U trgovačke centre navraćam samo po ono što drugje ne mogu nabaviti – radije u kvartovskoj prodavaonici nešto platim i osjetno više,...

Pupoljak svibanjski

Lutajući reporterski nekadašnjom državom naslušao sam se svakojakih priča, od kojih je velik dio završio – cjelovit ili rekomponiran u neslućene mozaike...